Je li ikad bilo da Damil Kalogjera nije bio fotograf? Teško da ih ima koji ga pamte iz tog vremena. Poput svojih brojnih ispisnika, iz Zagreba i iz Hrvatske, ali i diljem bivše Jugoslavije, koji su odrastali po kino-klubovima i tečajevima za fotoamatere pri studentskim centrima i domovima kulture, i koji su profesionalne karijere započinjali po onim posljednjim omladinskim radnim akcijama s početka osamdesetih te u omladinskim novinama i književnim časopisima, tako je i Damil rano uskočio u svijet fotografija i našao se s one zaštićene i anonimne strane objektiva. Bilo je to vrijeme elegantnih i precizno izrađivanih crno-bijelih fotografija s rubom koji je jamčio novinskom čitatelju i gledatelju da mu pred očima nije rekadrirani svijet. Taj crni rub činio je razliku između istine i laži, ali i između pravog fotografa i diletanta. Bila je to epoha koja nije znala za Photoshop, kada je fotografija trebala pokazati golu istinu i kada je ta ista umjetnost bila prvenstveno definirana kutem gledanja. Vrijeme jakih kontrasta, crne i crvene kao temeljnih tipografskih boja, dubokih sjena u koje je tonula polovina lica i Mjeseca...